I tako, otišla sam danas na sastanak CFI Croatia. Na hrvatskom, udruga se naziva Centrom za promicanje znanosti i kritičkog mišljenja. Kao znanstveniku, udruga mi je zazvučala vrlo zanimljivo. Nažalost, stvar se nije svela na promicanje znanosti nego protivljenje pseudoznanosti. Plemenit cilj, no u jednoj takvoj udruzi, to bi trebala biti tek sekundarna aktivnost. U prostoriji je sigurno sjedilo trideset znanstvenika, no nitko se nije upitao kako ćemo zainteresirati klince za fiziku ili tko će držati radionice iz antropologije za umirovljenike.
Jedna od zanimljivijih rasprava povela se o alternativnim medicinarima koji godišnje zarade 300 milijuna kuna. Da je itko promislio o tome, i podijelio svotu na 70.000 alternativnih medicinara u Hrvatskoj, shvatio bi da se radi o iznosu manjem od 4.300 kuna godišnje. Kad sam ustvrdila da svatko u prostoriji zarađuje više od toga mjesečno, podsjetilo me se na novac koji takvi ljudi primaju ispod stola. To definitivno nije problem pseudoznanosti. Neki odvjetnici, liječnici i revizori primaju mito, neki matematičari i jezičari zarađuju instrukcijama, a da ne spominjem vodoinstalatere i zidare koji rade u fušu. Promašili su ceo fudbal, reklo bi se.
Srećom, udruga potiče kritičko mišljenje, pa će me poslušati i inteligentno raspraviti o onome što sam rekla. Ili? Kad sam pokušala sročiti svoju ideju o tome kako promicanje znanosti nije isto što i gušenje pseudoznanosti, dočekali su me zanimljivi komentari. "Želite li promicati pseudoznanost?", upitao me netko, pretpostavljam iz vodstva udruge jer je imao istaknuto mjesto na sastanku. "Iz čeg ste vi?", zanimalo je nekog drugog. Treći mi je pokroviteljski objasnio da sam sve krivo shvatila, da sam očito jedina koja misli da nije isto promicati znanost i govoriti protiv pseudoznanosti. Nakon takvog promicanja kritičkog mišljenja, podvila sam rep i napustila sastanak. Uz ovakve znanstvenike, nitko se ne treba bojati pseudoznanstvenika.
